Da je projekat “Biking&Heritage” koji realizuju Udruženje brdskih biciklista (MTBA) iz Mostara i Sarajeva, KPL „Vlasenica“ i BK „Mostar“ u saradnji sa lokalnim biciklistima, a finansijski pomaže ambasada SAD u BiH u potpunosti zaživio, i ne samo to, već je postao izuzetno popularan, potvrda je i tura koju smo ovog vikenda vozili na Zelengori. Tačnije, na Treskavici, ili barem njenom obodu i onda na Zelengori.
Tehničke reference kažu da je ovo već tura za kondiciono spremnije bicikliste, jer svojom dužinom od 67 kilometara, i usponom od preko 1000 visinskih metara, spada u red srednje zahtjevnih tura. Međutim, u ovom slučaju to je manje bitno, važnije je što su se opet okupili mladi iz raznih krajeva BiH, družili, upoznali sa ljepotama domovine i poslušali predavanje iz historije, te uživo vidjeli kako je nekad, prije više stoljeća izgledao život na ovim prostorima.
Kao i uvijek, i ovaj put su nam se pridružili neki novi članovi. Haris iz Sarajeva, student psihologije, kaže da bicikl vozi uglavnom oko Sarajeva, i oduševljen je time što je proveo dan na ove dvije planine, sreo nove bicikliste i ostvario poznanstva s mladima iz raznih krajeva BiH. A Nikola iz Banja Luke i njegova i naša prijateljica, francuskinja Berengere koju odmilja zovemo Mubera, doputovali su nekim noćnim autobusom iz Banja Luke, proveli nezaboravan dan na biciklima, i istu noć uhvatili nekakvu vezu za nazad. Goran iz Mostara je predvodio hercegovačku ekipu koja je, umjesto da se vrati ka startu i Kalinoviku, okrenula preko Uloga ka Nevesinju i dalje prema Hercegovini. Sve u svemu, raznovrsno društvo , veliki broj mladih, nasmijanih ljudi i što je nama izuzetno drago, popriličan broj biciklistkinja. Ko kaže da je ovo samo muški sport neka pogleda kako su ove dame hrabro izvezle tih 60-tak kilometara.
Sama vožnja je zbilja bila za poželjeti. Prvo smo imali lagani uspon ka obroncima Treskavice i prvoj nekropoli u mjestu Gvozno. Preko osamdeset kamenih spomenika leže razbacani na prekrasnoj, tek pokošenoj livadi, a na čak četrnaest njih vidljivi su reljefni ukrasi. Vijeli smo tu bosansku aždahu, scenu iz lova, razne životinje i biljke, a svi oni nam govore o životu naših predaka.
Gospodin Zijad Halilović, saradnik za arheologiju iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH nam je, kao i obično, održao poučno predavanje, pri čemu je zanimljiv izgledao podatak da su stanovnici tadašnjeg Huma, to jest današnje Hercegovine, još prije toliko stoljeća dolazili u ova područja, napasali svoju stoku, i vjerovatno sahranjivani ovdje. Dakle, neki hercegovci su mogli pronaći i svoje rođake ispod ovih kamenih spavača.
Potom smo posjetili Kalinovik, mjesto poznato iz bivšeg sistema kao jak vojni centar, danas prilično zabačeno i napušteno. I pored toga, naša domaćica, Zorica iz Kalinovika, raspitivala se za mogućnosti da sa svojim đacima posjeti Mostar . U oči nam je zapela lijepa crkva na obližnjem brdu, a na drugom nešto za što vjerujemo da je bio njemački bunker iz Drugog svjetskog rata. No, kako nas ratovi ne zanimaju, produžili smo dalje na Zelengoru. Tu nas je ljubazni domaćin, Milan čijeg se prezimena ne sjećam, počastio vodom. Naime, u ovom dijelu Zelengore nema baš česmi i izvora kraj puta i voda je dragocjena. No, Milanu nije bilo teško puniti naše posude i bidone i tako nas spasiti do kraja ture.
Nakon poteškog uspona izbili smo na prekrasne proplanke Zelengore, talasastu visoravan uokvirenu planinskim vrhovima. Na jednom takvom brijegu je i druga nekropola stećaka, zvana Čengića bara, ovaj put lijepo očuvanih. Bogatstvo trave i raznih bilja osjeti se na svakom koraku. Mirisi su neponovljivi, a kuda oko seže talasaju se vlati trave. Na obližnjoj napuštenoj farmi nekad je boravilo 6 hiljada ovaca, i radilo preko 60 ljudi. Danas ovo područje djeluje napušteno. Kakva šteta. Isto kao što je šteta što mnogi i ne znaju za Kladopoljsko jezero, a kamoli ga posjete.
Nama nije bilo teško produžiti još koji kilometar da bi vidjeli ovaj biser prirode. Nestvarno lijepo, mirno, uokvireno masivom koji na trenutke podsjeća na Dolomite, leži Kladopoljsko jezero. Priča za koju nisam siguran je li tačna kaže da su nekad ovdje lagerovali balvane, tj. klade, i vodom ih transportovali niže, na obradu. E sad, pošto nema ni šume ni rijeke koja otiče iz jezera postavlja se pitanje vjerodostojnosti navoda, ali ime i dalje stoji.
Povratak od jezera je spektakularan. Spust kroz šumu, potom travnatim livadama je kao vožnja sportskog automobila najboljom cestom. U jednom trenutku zabilježio sam brzinu na spustu 53 km/h. Znam da to nije pametno, ali dan je ionako za uživanje, pa što da ne.
Na kraju, osvježenje u Kalinoviku, pozdravi, obećanja da ćemo jedni drugima poslati fotografije kojih je nastalo bezbroj, sretna lica i osmijesi. Naravno, i pitanje: „Kad je sljedeća tura?“.
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
