Jedna od meni najdražih planina na kojoj ni usred ljeta nije prevruće, a koja nudi ugođaj nedirnute prirode i čari kupanja u nekom od brojnih jezera kojima obiluje je – Zelengora. Biciklima joj obično prilazimo iz smjera Kalinovika, tačnije od sela Jažići, ali postoji mnogo ljepši i atraktivniji put, iz smjera Čemernog. Istina, pošto tura od nekih 60-tak kilometara završava na Tjentištu, valja uvezati transport i nekako otići po aute na Čemerno, ali kad je ekipa složna i kad se dobro planira sve je moguće. Kombi i četiri auta krenula su iz Sarajeva, jedno iz smjera Mostara, jedni su ostavili vozila na Tjentištu drugi na Čemernom i sve smo lijepo ispreturali tako da je grupica od nas dvadesetak mogla uživati u prekrasnom danu, suncu i naravno – kupanju.
Uspon od Čemernog nije zahtjevan, put je makadamski, prilično dobro održavan što je na neki način za nas bicikliste i problem jer njime saobraćaju vozila što prevoze planinare. Doduše, riječ je od desetak automobila koje smo sreli, ali koji dižu prašinu, srećim taman toliko da napravimo pauzu i nastavimo dalje.
Već nakon prvih nekoliko kilometara prva atrakcija: izvor rijeke Neretve. Prosto je nevjerovatno da iz tog omanjeg vrela poput izvorišta kakvog potočića nastaje ona bujna rijeka što je izdubila kanjon dubok desetine metara, a koju su dalje pregradili i napravili silna jezera. Nekoliko žednih planinara mogu popiti sve ono vode što izbija iz zemlje, ali baš je u tome čar prirode: da iz ničega nastane nešto tako grandiozno. Naravno, napili smo se Neretve na njenom izvoru i krenuli dalje.
Sa svakim metrom koji smo prelazili otvarali su se novi i ljepši vidici. Bilo da pogled bacite na Jabuku, Uglješin vrh ili čak na Volujak u daljini ostajete oduševljeni čistotom i ljepotom prirode. Travnate livade su još uvijek zelene i odmah biva jasno kako je planina dobila ime. A brojna jezera naprosto mame da već idući vikend planirate novu posjetu, ovaj put sa ciljem nekog od drugih bisera koji nude užitak kupanja na oko 1.600 metara nadmorske visine.
Naš cilj je bilo poznato Jugovo jezero. Ima li išta ljepše od onog trenutka kad bacite bicikl i onako umorni i oznojeni zaplivate u kristalno bistroj vodi. Našlo se čak vremena i za sunčanje (savjet: krema za sunčanje obavezna jer na planinskom suncu neosjetno preplanete), objedovanje, Ado nam je demonstrirao vještine skakanja na glavu naučene, a gdje bi drugo nego pod branom na Bentbaši, a onda je valjalo dalje.
Plan je bio da nakratko posjetimo Orlovačko jezero, još jedan dragulj u blizini, a onda slijedimo track preuzet od jednog kolege, iskusnog bicikliste koji je svjevremeno do Orlovačkog jezera stigao iz pravca Tjentišta. Skretanje za njegovu stazu smo promašili, potom se vratili i nekako je otrkili, ali to više nije bila staza već potok zarastao u žbunje i svakojako rastinje. I onda slijedi vijećanje i donošenje odluke šta i kako dalje. Od auta smo udaljeni 30-tak kilometara, do Tjentišta imamo još toliko, treba pronaći put.
Snalazimo se uz pomoć topografije, koristimo ucrtane puteve na Garminovim mapama, krećemo dijelom nekakvog seoskog puta ucrtanog na karti i onda – razočarenje. Put je toliko zarastao u travu i rastinje da je nemoguće hodati a kamoli voziti bicikl. Opet vijećanje, opet logiciranje, analiza nagiba terena, razdaljina, do Crnog jezera ima nekakva planinarska trasa kojom bi se mogli probiti, a onda dalje preko Ljubinog groba ali i to je prevoj za koji znamo da je potrebno gurati bicikle. Pronalazimo nekakav put koji vodi u logičnom smjeru, procjenjujemo da nam za povratak istom sazom kud smo došli treba oko tri sata i donosimo mudru odluku: idemo dalje, istražujemo do 18,00 sati i ako ne nađemo izlaz, vraćamo se nazad kako bi stigli prije mraka.
Na sreću, put kojim se krećemo očigledno je neko nedavno popravio i prohodan je, uskoro dolazimo do nekakvih pastirskih kućica blizu Crnog jezera, jedna grupa hrabrijih odlaze na prijevoj put Ljubinog groba a ostali slijede put ka Tjentištu. Pomogli su nam i putokazi koje je prošle godine postavljalo Udruženje brdskih biciklista u okviru projekta mapiranja nacionalnog parka Sutjeska.
Ali, tada kreću dodatni pehovi. Jednom članu ekipe puca pedala i vožnja je moguća samo nizbrdo. Drugom puca mašinica pa intervenišemo, kratimo lanac i pravimo improvizovani “single speed” bicikl. Ali solidarnost dolazi do izražaja, pa jedni druge guraju, pomažu i na kraju svi sretno stižemo pred sami mrak.
Kući smo stigli kasno uveče. U kombiju, umjesto da drijemamo i spavamo nakon napornog dana, odjekuje pjesma. Na repertoaru je Halid, sevdalinka i otalo “made in BiH”. Imamo zbilja prelijepu zemlju.
Tekst i fotosi: Emir Vučijak
