Zelengora

Već duže vrijeme oči sarajevskih ljubitelja brdskog biciklizma zaiskre kad se spomene Zelengora. Osobito onih koji su imali priliku gledati je s obliznjeg Maglića, njene guste šume i planinske vrhunce. Za većinu je Zelengora, osim priča o partizanima koji su se vješto skrivali u njoj, predstavljala nešto daleko, pomalo nedostižno, mistično i – lijepo. Stoga ne iznenađuje činjenica što se na vožnju prijavilo čak 35 učesnika, što je Amir došao s mora radi Zelengore, Milan čak platio taksi iz Foče do polazne tačke, Aida stigla noć ranije iz Genove i odmah na vožnju… Najmlađi je imao 14 godina, najstariji 47, vozile su djevojke i mladići svi željni avanture i lijepog druženja.

Dugo smo planirali odakle pristupiti planini: uspeti se sa Tjentišta i vratiti istim putem, krenuti sa Čemernog i voziti 80-tak kilometara do Tjentišta (pa hvatati prevoz do polazne tačke)… Na kraju opredijelili smo se za dionicu iz pravca Kalinovika, tačnije od sela Jažići, dugu nekih 25 km u jednom smjeru. Cilj: Orlovačko jezero. Plan je bio jednostavan: okupljanje na Dobrinji u 6,00, polazak tačno u 6,30. Rečeno – učinjeno! Niko ne kasni, polazak u 6,29.

Prvi kilometri vijugavog puta ka istočnoj Bosni protekli su u smijehu, šali, vožnji u koloni pa neko reče da smo “k'o svatovi”. Osjećaj da polako napuštamo civilizaciju i dolazimo u svijet nedirnute prirode stekli smo već na usponu za Kalinovik. Iz guste šume je pred kolonu iskočilo maleno lane i skakutalo stotinjak metara ispred automobila. Slika nestvarna i predivna. Nedugo zatim, izbili smo na krševite proplanke visoravni preko koje se stiže u Kalinovik. Smijeh i šala u autu su zamrli, umjesto njih tajac. Kroz otvoren prozor automobila ulaze zvuci cvrčaka i tišine. Sunčeve zrake ukoso padaju, rano je jutro, priroda se budi. Neko prozbori: “Ja, ljepote!”

No, to je bila tek uvertira za ljepotu koju ćemo doživjeti tog dana. Vožnja iz Jažića je tekla dobrim makadamskim putem kroz gustu četinarsku čumu čiji vrhovi kao da su parali nebo. U suštini, do Orlovačkog jezera put je jednostavan: tek dvije-tri raskrsnice i put koji se mjestimično uzdiže i spušta ali bez velikih i strmih uspona. Nakon što smo izbili iz šume pred nama su se otvorili predivni vidici: travnati proplanci uokvireni grebenima i vrhovima: Golovo brdo (1753 m), Velika Lelija (2032 m), Videz (1864 m) i drugim stijenama kojima ne otkrismo ime.
Dolazak na Orlovačko jezero je zbilja spektakularan. Nakon što se predje travnata zaravan odjednom se, poput oka kakve ribe, ukaže modro-zeleno jezero nepravilnog oblika uokvireno planinskim grebenima. Većina onih koji su prvi put tu zastane, udahne i koji trenutak se divi ljepoti prirode. Naravno, malo koji biciklist će izdržati da si ne priušti kupanje u bistroj vodi na 1460 m nadmorske visine, pa smo i mi zaplivali.

Svjesni one narodne “Ko rano rani, dvije sreće grabi” i pogleda na sat koji je kazivao da još imamo savim dovoljno vremena, odlučili smo da skoknemo i do obližnjeg Jugovog jezera. Iako vještačko, ovo jezero nimalo ne zaostaje svojom ljepotom za Orlovačkim. Ime je dobilo po svom konstruktoru, izvjesnom Jugi, koji je bio lovočuvar u Nacionalnom parku Sutjeska. Jednostavnim kamenim zidom Jugo je pregradio potok i stvorio ovo biser jezero okruženo vrhovima Kalelija i Stog.

Nakon skakanja s brane i divnog kupanja, pakovanje i povratak nazad. Usput snabdijevanje ledenom vodom iz izvora, odmor na proplanku gdje pirka ugodan vjetrić, pakovanje bicikla na automobile i povratak za Sarajevo. Kao da je druženja od rane zore bilo premalo, kao da se svima žao rastati, na kraju predivnog dana – još jedan zajednički trenutak: osvježenje pivom i sokovima u ljetnoj bašti nekog kafića na Dobrinji. Smijeh, prepričavanje dogodovština tog dana i priča o nekoj novoj planini za idući vikend.